Crnogorski biznismen Stanislav Ćano Koprivica bez sumnje je najveći filantrop u novijoj istoriji Crne Gore. Rođen je 1929. godine u Koprivicama, kod Nikšića.
Završio je Ekonomski fakultet u Beogradu. Posljednje godine života proveo je u Beču i Moskvi, navraćajući u svoju Crnu Goru kad god bi mu se ukazala prilika. Umro je u Moskvi 2002. godine. Sahranjen je u Beogradu.
Taj veliki dobročinitelj pomagao je škole, fakultete, bolnice, sportska društva, slikare, muzičare, književnike, bolesne, talentovane učenike i studente. U sferi biznisa, pokrenuo je procese kakve su stvaraoci u oblasti kulture, njegovi saborci, učinili modernim otklonom od epskog diskursa. Samo jedna desetina njegovih ideja i ostvarenja popunila bi čitav jedan stvaralački život. Njegovi projekti u oblasti biznisa išli su ispred vremena i izvan konteksta epohe.
Ćano Koprivica je jedan od prvih i malobrojnih uspješnih crnogorskih privrednika i vizionara. Sa svojim idejama i projektima uvijek je išao ispred svog vremena, često nailazeći na nerazumijevanje i otpor. Bio je veliki borac za suverenu Crnu Goru i njenu ekonomsku, kulturnu i svaku drugu emancipaciju.
Osnivač je Montexa u Nikšiću, Montex banke u Podgorici, Cinexa u Beču, kao i više drugih firmi, pogona male privrede i velikog broja predstavništava u bivšoj SFR Jugoslaviji i svijetu – od Beča, Budimpešte, Praga, Bukurešta, Varšave i Londona do Moskve i Njujorka, sa brzo stečenim ugledom i zapaženim rezultatima.
Formiranjem Montexa spoljnotrgovinska razmjena Crne Gore povećala se sa jedan na 11 odsto. Otvorio je više od 20 predstavništava i firmi u inostranstvu, a prije toga postojalo je samo jedno. Ćano Koprivica prvi put u istoriji Crne Gore izvodi njenu građevinsku operativu da radi u inostranstvu.
Uložio je 22 miliona dolara u cetinjski “Obod”. Realizovao je više atraktivnih i profitabilnih programa iz različitih oblasti. Neke od svojih ideja nije ostvario zbog rata u bivšoj Jugoslaviji, sankcija međunarodne zajednice i svoje smrti.
I danas, kada se u okviru bržeg razvoja Crne Gore planiraju proizvodnja zdrave hrane, sakupljanje šumskih plodova, izvoz vode za piće, izgradnja mini elektrana, luksuznih hotela, mostova, kockarnica, uspinjača, slobodnih zona, razvoj seoskog, planinskog i vjerskog turizma…
Mnogi podsjećaju da je svojevremeno takve planove imao i Ćano Koprivica. Zahvaljujući njegovoj preduzimljivosti i činjenici da je svojim kapitalom želio da pomogne druge – zaposlili su se mnogi crnogorski građani, posebno oni sa sela, i imali solidnu zaradu.
Nikšićanin Dragan Nikolić, istaknuti novinar i publicista koji je život uglavnom proveo u Skoplju, i koscenarista u antologijskim filmovima režisera svog brata Živka Nikolića: „Ljepota poroka” ,,U ime naroda” i ,,Iskušenje đavola”, ispričao je jednom prilikom kako je Ćano Koprivica finansirao snimanje jednog Živkovog filma.
„Ljepota poroka“ bio je najgledaniji strani film u više zemalja. Kada je Ćano Koprivica u Beču ugledao nekakav red, pomislio je: „Zar se i ovdje čeka za deterdžent?“
Kad je vidio da je to red za karte za Živkov film, poslao mu je telegram iz Beča: „Imaš pare za novi film“. Tako je snimljen film „U ime naroda“, u kome se istražuju mogućnosti manipulisanja masama, koja mogu biti zastrašujuća.
Ćano je finansirao i zabranjeni dokumentarni film “Socijalizam u Banjanima”. Pomogao je i još jednom velikom umjetniku – književniku Mirku Kovaču. Kada je Mirko ratnih devedesetih morao da se skloni iz Beograda, Ćano mu je pomogao da kupi stan u Rovinju.
Ćano je govorio: „Ja nijesam radio za pare i istoriju, već za Crnu Goru”.
Pomagao je izdavanje knjiga o tamnim stranama naše istorije, bez kojih nije bio moguć duhovni preporod, antiratne akcije, međunarodne aktivnosti antiratnog crnogorskog pokreta otpora… Pomagao je izlaženje nikšićkog lista “Onogošt”, pomagao je crnogorske muzeje, otkupljivao slike od mladih crnogorskih umjetnika – jedno vrijeme Montex je imao hiljadu takvih slika, finansirao nedjeljnik Monitor i Radio Antena M, pomagao Maticu Crne Gore, stvaranje Crnogorskog PEN Centra, renoviranje Zetskog doma na Cetinju, renoviranje zgrade “Zahumlja” u Nikšiću…
Sa bivšim ministrom spoljnih poslova SSSR Besmjertnihom, formirao je Rusko-crnogorski kulturni fond u Moskvi, s ciljem da finansira kulturne pregaoce i projekte.
Ćano je pomogao stotinama ljudi da riješe svoje sitne ili vrlo ozbiljne probleme. Kad mu je jednom prilikom prišao mladić, kojeg do tada nije poznavao, i tražio pomoć za liječenje bolesnih bubrega, Ćano je omogućio da mu se plati veoma skupa transplantacija od 50.000 dolara. Naravno, Ćano se nikada nije hvalio tim dobročinstvima, pa neću pominjati imena onih kojima je pomogao.
Osnivač je i prvi predsjednik Građanskog pokreta Crne Gore. Inicijator je prenosa iz Italije u Crnu Goru posmrtnih ostataka kraljice Milene i kralja Nikole i njihovih kćeri. Ukupna ceremonija koštala je oko 40.000 dolara, a najveći sponzor bio je „Monteks“ i njegov direktor Ćano Koprivica. Finansirao je asfaltiranje puta u Banjanima, dužine 20 kilometara.
Ćano Koprivica je proživio sadržajan i zanimljiv život. Uvijek je bio na strani slobode i pravde.
Veseljko Koprivica
________________________________________________________________________________________
Ćano Koprivica ili Katedrala Prijateljstva
Stanislav Ćano Koprivica. Mora se zastati. Možda i sasvim stati. Dovoljno je napisati ili izgovoriti njegov nadimak – ĆANO. Usuditi se o njemu pouzdano pisati gotovo je nemoguće jer je riječ o čovjeku koji u svojoj složenosti nije bio običan, očekivan i svakidašnji naš savremenik. A bio je privrednik – djelatnik, reformator, vizionar, dobročinitelj ali i ličnost zagledana u budućnost i fantastično biće.
Prizivanje pamćenja nametnulo se samo po sebi, ma koliko ono bilo krhko i nedorečeno. To mora biti ono malo čega se sjećam iz vremena od desetak godina kad sam ponajviše boravio u Crnoj Gori. Ćanova najvažnija kreativna inicijativa i djelotvornost otpočinje Montexom, osamdesetih godina prošlog vijeka. Sa manje od desetak saradnika na početku, deset godina kasnije, zahvaljujući uspješnom poslovanju, Montex za crnogorske prilike postao gigant sa osam stotina zaposlenih i imovinom od preko sto miliona dolara. To je bila decenija njegovog velikog uspjeha i višestrukog novatorstva u poslovanju. Teško je reći da li je bila veća njegova uspješnost u građevinarstvu, inženjeringu, bankarstvu i nekoliko drugih relevantnih privrednih oblasti. Sa mnoštvom predstavništva i u svijetu i Jugoslaviji, ova firma postaje u svojim pogonima nosilac razvoja u oblasti metalurgije, drvne industruje, prerade kože, elektronike, keramike, tekstila, prerade hrane i razvoja turizma.
Ćanova radoznalost za novo i neotkriveno bila je uvijek u neposrednoj vezi sa ljudima od znanja i invencije. Uslovi da se realizuju njegove zamisli nijesu bili bez velikih prepreka i otpora čak i onda kad je Montex imao godišnji prihod veći od milijardu dolara. U privredno nerazvijom društvu bile su prisutne naslijeđene i novonastale snage protivljenja promjenama kao što je tradicionalizam, ideološka rigidnost vladajućih struktura, autokratska politička kultura, ukorijenjene predrasude. Temeljna kriza je bila izrazit remetilački faktor moguće i poželjne transformacije društva.
Ćano Koprivica je stoga jasno i glasno 1986. godine istakao da se kriza ne može riješiti dogovorima, već tržišnom ekonomijom i da je za to neophodan »veliki i oštar hiruški nož » i da sve « trulo treba odstraniti…» Bilo je teško savladati birokratsku samodovoljnost i patrijarhalnu i palanačku svijest. Sve se to našlo kao ozbiljna barijera da se ostvari njegova ambicija da promijeni način života ljudi i da ih usmjeri ka nastojanju da postanu gospodari sopstvenog života i to u svim sferama svog postojanja a naročito u radno-proizvodnoj aktivnosti. Oživotvorenjem promjena u sferi radno-proizvodne aktivnosti stvarale su se pretpostavke za obezbeđivanje svih aspekata kvalitetnog stila življenja, u kome se nije samo realizovalo osnovno pravo na rad i zdravstvena zaštita nego pravo na obrazovanje svih članova porodice. On je smatrao da bi tako svi gradili svoj integritet i svoju samopotvrdu.
Ćano, koji je svojom harizmom uveliko stekao povjerenje i najširih slojeva, tražio je sigurnu egzistencijalnu poziciju za sve ljude,a posebno za one koji su se našli na društvenoj margini. Trudio se da svi stvaraju jedni pored drugih sa osjećanjem neophodne međizavisnosti i poštovanja. Bilo mu je važno da se tako uče osvajanju vrijednosti, disciplini i odgovornosti. I kad je gradio pogone u malim mjestima, podalje od grada, trudio se da oživi selo koje se sve više raseljavalo i ostajalo bez stanovišta.
Tako su nastajala preduzeća u Banjanima, na Goliji, u Vraćenovićima, Vilusima,. Čevu, Petrovićima i na svakom mjestu gdje su postojale elementarne mogućnosti da dođe do toga. Bile su to veoma značajne mikrorealizacije, promjene odozdo iz središta života. Da bi zaposlio nadarene crnogorske žene preko firme Monty, kao punkta spoljnotrgovinskog preduzeća Montex-a, Ćano formira « Fabriku bez krova » u kojoj je vrijedno radilo sedam stotina pletilja, tkalja i švalja koje su realizovale dobro osmišljene zamisli Kreativnog centra iz Beograda. Monty podstiče domaću radinost, a ukrasna i upotrebna keramika u Buljaricama zablistala je nesvakidašnjim sjajem.
Uvijek više u otporima nego u podršci, stvoreno je preduzeće Sinex , sa središtem u Beču. To važi i za Montenegroexport iz Nikšića, kao prvu spoljnotrgovinsku organizacija orijentisanu na razvoj male privrede. Teško je i prebrojati šta je sve učinjeno u razgranatim i novostvorenim firmama. Ćano je pomagao sve « dobre poslove » i kreativne incijative. Bilo je poznato koliko je bilo teško slijediti njegove čak kristalno jasne ideje i kao predsjednika sistema Montex i kao uglednog crnogorskog privrednika i kao vrhunskog stručnjaka-menađera u domenu privređivanja, preduzetništva i trgovine.
I kad je stvorio najveću finansijsku imperiju u crnogorskoj istoriji nije mogao da računa na zvaničnu podršku i razumijevanje. Iz perspektive uskog provincijalnog duha djelovalo je krajnje sumnjičavo i to što je Ćano otvarao kancelarije i predstavništva u Njujorku, Londonu, Beču, Budimpešti, Bukureštu, Moskvi, Petrogradu, Kazanju, pa čak i u Južnoj Africi i Aziji. Za njih nije bio dovolan argument za takvu Monteksovu orijentaciju ni to kad je 11 odsto crnogorskog bruto proizvoda dolazilo od spoljne trgovine. .
Suočen sa stalnim opasnostima zbog razlika u svojim privrednim realizacijama i stalnim nerazumijevanjem mislećeg privrednika, koje je dolazilo od etabliranog sistema i birokratskih umova, nije ga zaustavljalo niti ga je onespokojavalo to što se teško stiže do realizacije svojih zamisli, svojih novatorskih ideja. Snaga njegove volje i pouzdanost uvjerenja pomažu mu da približi svoje zamisli praktičnim ishodištima, da dinamizam promjena pretvori u san iz realnosti. I baš zbog toga što je umio i da mašta ali da se čudi, da preispituje, nije se zaustavljao već je težio da se pronađu neotkrivene mogućnosti, da se oživotvore promjene. Promjene su se mogle bliže odrediti:uvijek više, uvijek novo.
Tako je i postao filozof i praktičar promjena. Radio je ono što je mislio da valja raditi, radio je uprkos okolnostima. Znao je da su mogućnosti promjena neotkrivene, zato ih je uporno otkrivao, svakodnevno. U svemu tome je bilo istrajnosti koja se pretvarala moćnu vlinu, bez koje nije bilo moguće graditi u realnosti ono što je prvotno nastalo u imaginaciji čovjeka koji misli svojom glavom.
Sposobnost odlučivanja svakako je bilo značajno Ćanovo umijeće, jedno od najvažnijih u odbrani individualnih i kolektivnih vrijednosti. Nesposobnost donošenja odluka ne može da nadomjestiti nijedno čovekovo pregnuće. Ovaj egzistencijalni čin, kao čin slobode i čin hrabrosti, postaje konstanta emotivnog i umnog postojanja. Mogućnosti uspostavljanja prioriteta ispoljavaju se kao centralno pitanje privrednog života i stila življenja. Svako pod nebeskom kapom ima iskustvo sa neodlučnošću ili sa nepromišljenom sigurnošću ili sa rasijanim zbrzavanjem u donošenju odluka u izboru svojih opcija. Stoga, znati napraviti dobar izbor i izbjeći tumaranje po periferiji trivijalne i košmarne stvarnosti dio je moći rasuđivanja i darovitosti Ćana Koprivice. Uvijek mu je bila na umu održiva skala vrijednosti u kojoj je bilo najvažnije da sve što je činio u stvarnosti učini je boljom nego što je bila prije nego što je riješio da je mijenja, da joj omogući priraštaj vrijednosti.
Kad se ne razlikuje ono što je bitno, što pripada vrijednostima, od onoga što je ne – bitno i što ne pripada vrijednostima, onda je neizbježno pseudoodlučivanje. Tu je i kraj razložnim i osmišljenim strategijama. Ni sloboda izbora nije dovoljna u donošenju stvarne i vrijedne odluke, ako je ne donosi ličnost koja nije paralisana neodlučnošću. Ćanovu odlučnost, razboritost, odrešitost i hrabrost ništa nije moglo paralisati, niti dovoditi u pitanje.Čini se da se svi ljudi mogu podijeliti na one malobrojne, koji su sposobni da donose realne i adekvatne odluke i one, u većini, kojima je to strano, koji nemaju takvu sposobnost. Teško je reći da li su u tome problematičnije impulsivne odluke ili odluke koje se odlažu u nedogled. Dilema hoću-neću, otkriva ličnost koju prati strah od pogreške i nedostatak samopouzdanja. Takve dileme s Ćanom su bile nespojive.
Dok se uspostavljala posrnula stvarnost ogrezla u prevaralogiji nije učinila gotovo ništa ni naša inteligencija, ljudi od znanja i pameti da sve ne ide naopako, naglavačke. Ćanu je to veoma smetalo jer mu nije bilo važnije mišljenje vlasti nego intelektualnog »esnafa«. Mentalitet »poštene inteligencije« iz komunističkih vremena – ostavio je svoje tragove. Inteligencija je bila »poštena«, ako je bespogovorno slijedila naloge vlasti. Podanički mentalitet koji se uspostavio i održavao bio je temelj autokratske vladavine, ali i kamen spoticanja za individualne inicijative i suštinske promjene. Autokratski mentalitet spada u pojmove dugog trajanja. To je bila i ostala ozbiljna prepreka na putu do vladavine zakona i slobodnog društva. I dok se prisjećam ne samo svog iskustva nego i iskustva drugih o procesima donošenja odluka, počev od onih svakodnevnih i ne naročito važnih do onih koje su se odnosile na složene oblike egzistencije, na strategiju postojanja, znam da nas je počesto pratilo osjećanje nelagode, stresa, depresije i frustracije. Nevolje i teskobe toga tipa mučile su mnoge moje prijatelje ponajviše zbog posljedica kojima nijesu umakli. Mučile su i našeg Ćana. A posljedice su bile neumoljive, jer su pristizale kad se više nije moglo učiniti da nije bilo to što je već bilo, kad više nije bilo povratka niti popravke čina odlučivanja.
Da bi unapredio kulturne institucije i poboljšao atmosferu u društvu, Montex se istakao i kao pokrovitelj i finansijer svih važnijih događanja u crnogorskoj kulturi. Bio je podstrekač postavljanja na scenu « Balkanske carice », drame kralja Nikole Petrovića. Usledila je i znatna finansijska pomoć za Grad-teatar u Budvi, kao i finansiranje nekoliko filmskih ostvarenja, između ostalog i filma „Večernja zvona“ Lordana Zafranovića i filma « U ime naroda » Živka Nikolića. Finansirana je i predstava Vide Ognjenović „Kanjoš Macedonović“.
Nije izostalo ni finansiranje književnih djela crnogorskih autora, posebno onih iz mlađe generacije. U Galeriji Montex, koja je prvobitno osnovana da bi omogućila pomoć mladim i talentovanim slikarima, našlo se kasnije tri stotine slika najpoznatijih crnogorskih slikara. Tamo su se, pored drugih, našla djela Lubarde, Prijića, Stanića, Šobajića, Radovića, Dimitrija i Lainovića. Nije ostajao nijedan punkt niti institucija i organizacija gdje se začinjala i ostvarivala djelatnost u kulturi Crne Gore i gdje je afirmisana kulturna baština a da nije stizala finansijska pomoć od Montexa. To je važi i za kulturne centre, obrazovne i sportske institucije.
Topla struja ljudskosti i humanosti u ovoj nekad moćnoj firmi neprestano je podsticana Ćanovim razumijevanjem svih koji pate zbog teških bolesti ili koji su bili u nevolji zbog estremnog siromaštva. Zahvaljujući njemu nije izostajala ni pomoć ni pojedicima, ni porodicama, ni djeci bez roditeljskog staranja u Bijeloj. Altruizam Stanislava Koprivice bio je od najbolje vrste, bez pukotina. Bio je to čin plemenitosti, moralne inteligencije, bezinteresne darežljivosti i empatije, saosećanja za druge. I u svijetu i u nas mnogo se promijenilo otkako je ovaj pojam obznanio Ogist Kont oko 1830. godine. Frojd ga je bliže odredio kao «osjećajno strujanje» ljubavi.«Altruizam je više od pukog osjećanja simpatije. On uključuje osjećaj odgovornosti, brige jednih za druge» bilježi u studiji«Psihologija dobrote» Salman Ahtar. I osjećaj odgovornosti i brigu za druge, Ćano je demonstrirao s velikom posvećenošću. U radosti davanja i pomaganja sadržan je njegov altruistički aktivizam. A kad čovjeka ne ispunjava radost davanja, pomaganja i činjenja drugome – tu nema altruzma. U Ćanovoj ruci koja je nesebično davala, pomagala onima koji su u nevolji i koji pate postaje jasno da altrizam u velikoj mjeri zavisi od karakterne strukture ličnosti davaoca. Lišen altruzma je onaj čovjek koji je samodovoljan, previše okrenut sebi, utopljen u svoj egoizam. Bez sebe za drugoga. Nezavisno od toga, uređeno i civilizovano društvo može donekle kreirati i baštiniti ovo osjećanje pod uslovom da ono nije utrnulo, da nije nestalo u zaboravu.
Ćano nije pripado svijetu materijalno siromašnjih, ali nije pripadao ni svijetu novih bogataša. Od njih se suštinski razlikovao. U odnosu na njega, to je razlog da se kaže ponešto o mentalitetu novih bogataša, koji su godinama prisurtni u našem tranzicionom košmaru. Oni su se najvećma pojavili kad je država izgubila kontrolu nad sobom, kad je propala. Iz polusvijeta podzemlja, iz provincijskih predgrađa, iz ratnog pakla dojezdili su snagom stihije. Privredni kriminalci, devizni rentijeri, ratni profiteri i zločinu skloni tipovi-mafijaši zaigrali su kolo svog egoističkog interesa. Neprestano su kružili oko vlasti, jer im je ona pružila priliku da se obogate. Toliko su brzo stekli bogatstvo da nijesu uspjeli da nauče kako da ga koriste, kako da ga osmišljeno upotrebe. To su ljudi bez altruističkog senzibiliteta. Od silne trke u bogaćenju, novi sloj skorojevića nije imao vremena ni želju da zasnuje bilo kakvu moralnu skalu vrijednosti. Priroda sirove snage ovih mutnolovaca bila je daleko i od osjećajnosti i moralnosti njihovog prethodnika Ćana Koprivice jer njihovo “tvrdo srce” daleko je od njegove altuističke blagorodnosti.
Ćano je znao da pomoć ima smisla kad ide na pravo mjesto, kad je namijenjena onima koji su bez svoje krivice zapali u beznadežnu životnu situaciju, kad su ih okolnosti učinile bespomoćnim, društvenim gubitnicima ili invalidima života. Imati veliko bogatstvo i ne pomoći ljudima u siromaštvu i bijedi više je od grijeha. To je sramota, smatrao je Ćano. A to je u nas bilo najprisutnije u vrijeme tranzicione krize i danas. Meni je, pak, bliska misao: ko nije osjetio radosti davanja taj nije sreo ljudskost i ljubav. Nevolja je što živimo u vremenu uniformne globalizacije, pa se i preostali fragmenti tradicionalnog društva mogu doživjeti kao anahronizam. A kad izostane pravda, dobro i solidarnost moramo znati da je dovedeno u pitanje i moralno zdravlje društvene zajednice i ideali slobodnog društva.
Nezamisliv je moralni način života bez saznanja o tome šta je dobro, a šta nije. Tada ne može doći do identifikovati sa svojim moralnim osjećanjem. Kad u čovjeku utrne empatija(saosećanje) nema smisla pitati se o njegovim osjećanjima humanosti. Empatija se smatra emocionalnom pismenošću. U vrijeme društvene krize, koja blokira životnu energiju ljudi i lišava ih sposobnosti da razlikuju ispravno od neispravnog, moral stiže do nulte tačke. Tu je neprevladana konstanta – nikada nije ostvarena neposrednija veza između normativne etike i moralnog ideala. A nema ništa od moralnog života bez ideje o dužnosti i smislu odgovornosti. Kad je moralna svijest drastično postradala, dovodila je u pitanje kolektivni i personalni identitet. Biti odgovoran pred samim sobom možda je najvažnije čovjekovo umijeće. To je put da se odredi pravilnost, pravednost i moralnost. Kad se čovjek nađe pred nedoumicom o ispravnom i neispravnom postupanju, odgovor oblikuje njegov karakter i njegova savjest. Tu je uvijek aktuelno pitanje: kako savladati izobličenu realnost u kojoj gotovo da i nema moralnih autoriteta? Suštinski, nije bilo autoriteta u cjelini društvenog života ni u vrijeme Ćanovovog nesebičnog pregalaštva. U takvoj stvarnosti najbolje su se snalaze ljudi niskog morala i najnižih motiva. U društvu u kome je postradalo saosećanje prema bićima koja su u nevolji i koja pate, nije bilo usahlo samo saosjećanje prema drugima već i samopoštovanje. Ako su sa tim živjeli uspavani ravnodušnici, Ćano je bio njihova antiteza, izratita suprotnost jer je razumio muke nemaštine, patnje i bolesti. Nije mu bila strana ni milost ni samilost.
U nastojanjima da se uspostavi socijaldemokratska alternativa i slobodno crnogorsko društvo i njegova cjelovita emancipacija, Ćano je nacionalizam vidio kao ozbiljnu smetnju. On je u više mahova isticao da je nacionalizam u našoj sredini neadekvatno osporavan, ali i nezgrapno branjen. Branjen je i onda kada je imao šovinističku formu i kad je primio otrovne sokove šovinizma. Prije toga, vatreni komunisti nijesu samo postali gorljivi antikomunisti već žestoki nacionalisti. Preko noći, ateisti su postali vjernici. Pojavio se i novi tip političara koga je „krasila” nacionalistička strast i arivističke ambicije. Stvorene su pretpostavke za šovinističko manitanje, koje se i dogodilo. Ostali su krvavi tragovi, mržnja i netrpeljivosti. Odavno dominira pristrasnost u viđenju događaja.A u pristrasnosti su uvijek blokirana racionalna i razložna tumačenja.
Da li je bilo ko ovdje mogao biti nepristrasan? Teško. Gotovo nemoguće. Ko u pomrčini može vidjeti razgovjetno? Rijetki. Među njima je bio i Ćano Koprivica. To je utoliko značajnije zbog toga što je u nas izostajala jasna riječ i umno mišljenje i o nacionalističkim stranputicama i velikim posrnućima u civilnim formama egzistencije. I danas je mentalitet skrivanja prisutniji od spremnosti za kritičku otvorenost i za suočavanje sa istinom, da bismo, konačno, postali svjesni vlastititog zločinjenja. Što je najgore, nije postojala iskrena spremnost da se priznaju nevaljalstva i beščašća u novijoj istoriji. To je Ćanu veoma smetalo. I kad su stizala opravdanja za ono što se događalo, ona su djelovala kao poremećaji u percepciji stvarnosti, kao gubitak smisla za suočavanja sa sobom. U tome je sadržana nespremnost za oslobađanje od svojih zmijskih košuljica. A kad se i dandanas pripadnici nacije ne vide samo kao saučesnici u njenim zločinstvima, teško je izbjeći nesporazume i sa sobom i sa drugima. Nacionalista najčešće nema distancu prema sopstvenoj naciji, zato nema ni dovoljno razumijevanja za različitosti tuđih mu nacija i vjera. Nažalost, ukorijenjene predrasude i stereotipna mišljenja teško se mijenjaju, naročito kada skliznu u bolesnu osjećajnost, u patologiju.”Nacionalizam je gadna forma jednakosti”, zapaža Mirko Kovač. Tu se gube individualne razlike i identitet ličnosti. Nije slučajno Danilo Kiš zapisao: „Nacionalizam je prije svega paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja”. Sa paranojom se teško izlazi na kraj. Takva viđenja nacionalističkih spoticanja koja su stizala i do ekstremnih patoloških strasti bila su veoma bliska Ćanu Koprivici.
Kao mudar čovjek i čovjek od akcije nije bi sklon epskom narativu ali je zato veoma lapidarno poentirao svoje mišlenje koje djeluje kao trajna misao. Da je to tako dovoljno je podsetiti samo na nekoliko njegovih iskaza:”Ako si nešto riješio u životu da promijeniš, prvo počni od sebe”. Tu je i njegova opaska o čovjekovim greškama:”Nemojte se plašiti da napravite greške, ali nemojte slučajno da vam se desi da dva puta pnovite”. Njegovu refleksiju o novcu vredi zapamtiti:”Novac je izuzetno težak gospodar, ali zato nema boljeg sluge od njega”. Iz ovog misaonog konteksta je i zapažanje:”Siromašan čovejek nije onaj koji nema dinara u džepu, nego onaj koji nema mašte”. A evo i one misli koja se odnosi koje opseda i pritiska strah:”Bićeš slobodan jedino kad se izdigneš iznad straha”. A Ćano je znao da od ljudi u strahu,poraženih strahom, ne može se ništa dobro očekivati, baš kao ni od ravnodušnih i od prezadovoljnih. Oni ništa ne vrijede.
Na kraju, ne bez nostalgije i sjete, moram da kažem da sam s Ćanom bio dugogodišnji prijatelj. Bio je prijatelj moje i uže i šire porodice. Neprihvatljivo mi je bilo mišljenje da prijateljstva više nema, koje je dolazilo od smrknutih pesimista ili još smrknutijih nihilista i pored toga što živimo u vremenima velikih individualnih i društvenih promjena. Povjerovati da je ova forma života presušila svakako je preterano ali da je izgubila prvobitni i tradicionalno ukorijenjen značaj nije veliko pretjerivanje. A to da je u krizi svih vrijednosti došlo i do krize prijateljstva logična je i realna pretpostavka. S razlogom se vjeruje da danas prijateljstvo nema onu iskonsku antropološku vrijednost i mističnu moć koju je nekad imalo. Stoga je u savremenim uslovima života češće osuđeno na neuspjeh, posustalost, posrtanje i izdaju. Svakako, u oblikovanju ovog čovjekovog samoodređenja izostaje prvotna alhemija, ali je još prisutna hemija punoće ljudskog susreta. A u jeziku našeg prijateljstva s Ćanom utemeljila se katedrala povjerenja. U neumitnoj prolaznosti, naše prijateljstvo je zapamćeno kao trenuci koji se ne zaboravljaju. U iskušenjima koje nameću okolnosti, pa i one najteže, priateljstvo se kruni ili potvrđuje. Naše prijateljstvo, nikada se nije krunilo.
(Tekst prof. dr. Ratka Božović iz knjige “ Stanislav Ćano Koprivica“ – dobrotvor i vizionar savremene Crne Gore – autora Veseljka Koprivice.) Štampanje ove knjige finansijski je podržala naša Fondacija