Monografija jednog od najpoznatijih savremenih crnogorskih likovnih stvaralaca, Mihaila Muja Jovićevića, sadrži 274 rada koje se sam umjetnik odabrao i koji obuhvataju stvaralački period od pola vijeka.
Na žalost, Mihailo nije doživio da vidi ovu bogatu monografiju koja je izašla iz štampe šest mjeseci poslije njegove smrti.
U Monografiji se nalaze i radovi koji ranije nijesu nigdje objavljivani. Monografija je štampana u tiražu od 300 primjeraka a najveći broj je predat njegovoj familiji.
Mihailo Jovićević je rođen 1939. godine na Cetinju. Završio je čuvenu Srednju umjetničku školu u Herceg Novom i Akademiju likovnih umetnosti u Beogradu. Slikarstvo je studirao kod Mila Milunovića, a konzervaciju u klasi Milorada Medića kod koga je i magistrirao.
Bio je profesor na Kulturološkom i Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, kao i na Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju. Doskoro je bio i redovni profesor na Fakultetu vizuelnih umjetnosti u Podgorici.
Imao je više od 20 samostalnih izložbi u zemlji i inostranstvu, a dobitnik je i Trinaestojulske nagrade. Izuzetan opus Mihaila Jovićevića danas čini više od 10.000 radova, koji su rađeni u različitim tehnikama i materijalima.
U izuzetno nadahnutom tekstu /eseju/ predgovoru monografije Mihaila Jovićevića, pored ostalog, zapisano je:
„U samotnom podlovćenskom kraju, odvajkada sazdanom za tajanstva, melanholiju i mnoge umjetničke nagone, bilo je vrsnih, nezaboravnih stvaralaca slike i riječi. Vaznosile su se ideje i djela obdarenih Cetinjana daleko od rodnih, okamenjenih pejzaža. Bilo je umjetnika posebnog kova, „pustinožitelja“ što vijerno preniješe atmosferu ovog kosmičkog bljeska.
Ali, niko valjda među njima nije tako dugo i posvećenički u samoj umjetnosti obitavao kao Mihailo Jovićević. Na onom jednom istom mjestu trajao, a da se do mnogih svijetova uznio“ – piše Pavle Goranović, u svom tekstu „Muzej kosmičkih znamenja – Likovno čudo Mihaila Jovićevića“.
I nastavlja: „Njegove teme posjeduju božanstveno i čovječno, no više su pripadale filozofskom nego religioznom, jer više pitaju nego što prihvataju. Razmjenjujući ih, u obradama, bez kraja, slikar je gradio svijet koji se ukorijenio u našoj uobrazilji. Jovićeviću je slikarstvo bilo – poslanje i spasenje…“
„Ako je slikarstvo oblik molitve, kako je vjerovao Leonid Šejka, onda je Mihailo Jovićević bio njegov pouzdani propovjednik. Njegova proviđenja izražena u slikama, jednom su, biješe to 1997. godine, ostavljena gotovo u obliku pjesme:
Prestao sam da slikam trenutno kad je majka umrla. /Čudo se desilo poslije sahrane: slika je ostarila. /Smrt će biti uništena kao posljednji neprijatelj – govori nepoznati. /Idemo stepenicama prema vrhu. /Znate li koridore novog Hristovog leta nad Mediteranom. /To je najveća tajna. /Na vrhu sam. /Vidim kristalnu svjetlost kao božanski znak.
Još jedno proročanstvo Mihaila Jovićevića kome se ukazao onaj vasionski snop, i čije djelo nam se prikazuje kao jedan sjajni niz, širok i uspinjući do vrhova umjetnosti.
